Piše: Magda Peternek
Prođe nedavno tradicionalni sabor trubača u Guči. Kao i svake godine trubilo se na sve strane. Kolone ljudi slivale su se u tu lijepu varošicu naše lijepe Srbije. Tradicionalno je među njima bio i veliki broj stranaca. Ne mislim da su oni baš neki poštovaoci naše tradicije,oni su ipak tu zboć ića, još više zbog pića,ali „k’o god doš’o dobro doš’o”.
Prođe nedavno i tradicionalni muzički festival u Novom Sadu zvani „Egzit’’. Ni tu nije falilo publike, a bogami ni muzike. E, sad o ukusima se ne raspravlja,ali dobro, valjda je i to muzika. Treštalo je na sve strane, opšti krkljanac na našoj lijepoj tvrđavi zvanoj Petrovaradin. I u ovom „pohodu’’ stranaca je bilo na tone, kao i u „slučaju’’ Guča.To što niko od njih nema pojma u kojoj se državi nalazi (još manje je znao iz koje odlazi), i što blage veze nema ništa o istoriji tvrđave, manje je važno. K’o god doš’o dobro doš’o.
Ali! Šta je tako izuzetno važno i šta bi trebalo da nam i te kako smeta i tjera na razmišljanje? Naime, ono što meni tradicionalno godinama para i oči i dušu jeste naše nepoznavanje sopstvene istorije, i bahato i sigurno mogu reći nehumano nepoštovanje svoje tradicije.Tradicija, dragi moji, doseže mnogo dalje od Guče i „Egzita’’. To su naši preci, naša zanemarena istorija, naši zagubljeni stari dobri običaji. Malo znamo o korijenima svog jezika,ali zato vješto „palacamo’’ engleskim,i još bolje ga pišemo. „Naperili’’ smo ga na sve kafane, prodavnice, restorane i ostala „raspoloživa sredstva’’. Ne znamo ko su nam bili đedovi i prađedovi, ali zato odlično znamo šta je doručkovala Madona.
Svi oni „strendžeri’’ što „otrubiše’’ u Guči i „odskakaše” na Petrovaradinu već rekoh nisu bili u obavezi da znaju baš ništa od naše tradicije, ali mi bogami jesmo.Nažalost, ono što se bojim da je golema istina, jeste to da 70 odsto današnje omladine mnogo bolje igra po američkim pravilima, nego što zna šta je „moravac’’.
Ne fali nam vala ni roštiljijada, kobasicijada, slaninijada, kupusijada, paprikijada i ostalih „obloguzijada’’. Fali nam, brale, pismenosti, dostojanstva, fali nam kulture. Kulture u obaveznom poštovanju svoje tradicije.Možda će neko pomisliti (a sigurna sam da hoće) da su sve ove gore navedene poslastice upravo odraz tradicionalnih vrijednosti i obilježja određenih krajeva, i donekle će biti u pravu. Ali, „odnekle’’ neće. Ondje gdje želim da ih razuvjerim, jeste upravo sledeće - dakle, svaki ovaj događaj u 80% slučajeva se svodi na opšte vašarište i neukus. Kad kažem neukus naravno da ne mislim na ćevap i slaninicu, već na muziku koja je prosto kazna za uši, na mlade pevaljke koje u svojim najboljim godinama umjesto sticanja znanja prodaju svoje tijelo za budzašto. Kad kažem neukus ne mislim ni na kupus ni na papriku, već na gomilu mladih pijanih momaka, koji su upravo zbog alkohola došli da „ispoštuju’’ tradiciju. I još nešto-mnoge od tih manifestacija su novijeg datuma, što je još jedan dokaz da je „lova’’ i ovdje kupila ili još gore potkupila tradiciju.
Tradicija je ono što nosimo u sebi. Ono što su nam dali naši roditelji. I ako možda i mislimo da vidimo bolje i više od drugih, to je samo zato što stojimo na ramenima svojih predaka. Kada budemo svjesni da se samo tako čuva dostojanstvo i da se samo njegovim poštovanjem može čuvati tradicija onda ćemo znati ko smo. U protivnom lutaćemo od „štanda do štanda’’ i možda ćemo biti siti, ali ostaćemo zauvijek gladni i prazni duhom. A bez njega nam ti sto truba, ni kilo ćevapa neće pomoći. Džaba nam i petrovaradinski „egzit’’. Izlaza nam nema.
Zato, dragi moji, gajite svoju kulturu, poštujte je. Volite svoje korijene. Ja sam tradicionalno dio toga. I ja i moj bič. Jer nepoštovanje tradicije je kič.
(Autor je pjesnik)